Kad bih mogla i znala napisati sentimentalnu povijest Balkana pisala bih je Jergovićevom tonom, njegovom širinom i, prije svega, namjerom. U čije ime je Gavrilo Princip pokrenuo krvavi kotač povijesti i da li su nas u školi lagali kad su nam govorili da bi rata svakako bilo i da Gavrilo nije ubio Franca Ferdinanda su pitanja na koje i dan danas neki traže odgovor. ”Pa ni stotinu godina kasnije kao da ne razumiju u čije ime je on zapravo pucao u Franca Ferdinanda. Dovodi ih do bijesa to da je, možda, ipak pucao u svoje vlastito ime.” Ali Jergović pita i šta bi bilo da se Muhamed Mehmedbašić nije kolebao i šta bi bilo da je Nedeljko Čabrinović na vrijeme bacio bombu. Da li bi doživjeli penziju u beogradskim štamparijama, da li bi prebjegli u Crnu Goru, da li umirali u memljivim ćelijama. Jergović nam prikazuje događaje kroz prizmu njihovih aktera, njihovih naglavačke okrenutih života i ideala. I u šestom razredu gimnazije se rađaju buntovnici – neki već žude za slobodom, a neki da dokažu roditeljima da su vrijedni poštovanja. Kako god da ih istorija ili pojedinci pamte, ovo štivo nam kaže: pogledajte im lice, pogledajte im oči, pogledajte im ruke.
”Koliko god se trudili, istražitelji i suci nisu mogli pronaći ništa što bi Gavrila Principa unizilo pred vječnošću. Nikakvu niskost u njegovim riječima i postupcima.”
”Te svjetloplave, blistave oči nipošto nisu bile divlje, zločinačke oči, već žive i prodorne, inače mirne, iz kojih je provirivala urođena inteligencija, neka sređenost, i krajnja energija.”
”To lice tamo u ćeliji, ta dobrota koja više nije čak ni bolna, ta koso nagnuta uljudnost, ta ozarena slabost, potresen, znao sam – bilo je to čudesno, daleko lice onoga poslednjeg u nizu, onoga koji je istisnut iz sredine, koji stoji na krajnjoj ivici ljudskosti. Upravo onako kao na licu junaka, poznao sam u tim izgubljenim crtama lepotu i dostojanstvenost ubitačne, nezamišljive usamljenosti onoga koji se nikad više ne može vratiti među ljude. (…) Nezemaljski izraz njegovih ruku ja ne umem da opišem.”
Ima nešto tragično u sudbinama ljudi sa ovih prostora koji pokušavaju prvo da shvate igru, a potom vrište: nismo mi krivi zbog poteza par ljudi na velikoj šahovskoj tabli. I to nam isto došaptava Jergović u priči o troje ljudi koji proživljavaju atentat u svojim dućanima i kućama i ne mogu biti ništa drugo do da budu i ostanu ljudi. I na kraju, ako neko još nije shvatio:
”Svaka je država samo privid i fantom ljudske zajednice, humani naziv za košnicu ili mravinjak. Svaki je rat zločinačka rabota, i svaka historija koja se zasnuje na ratovima zločinačka je.”
***
”Ima li slobodnijega ljudskog stvora od učenika šestog razreda gimnazije koji se odlučio žrtvovati za ideju?”
”Jedan mlad učitelj, čiju je dušu toliko ispunila i zanela želja za pravdom i slobodom da je odlučio da uzme na se najteži od svih krstova: da bude u isto vreme ubica, sudija i mučenik.”
”Nekada smo bili ljudi, sada smo epohe!”
”Jer Hrvati nisu konobari i panduri, guzate sobarice po dalmatinskim pansionima za austrijske goste slabih platežnih moći, nego su Hrvati narod sa sjećanjem.” (Ilica 16, spomen-ploča Nedeljku Čabrinoviću).
“Troje ti treba za čestito djelo: umjeti, htjeti i moći”.
Palata snova 