“Ne mogu više podnijeti ovaj svijet, ni trenutak više.
Onda, dijete, stvori drugi.”
Zamislite vodič kroz grčku mitologiju koji je i pitak i ozbiljan u isto vrijeme. Baš to je napravila Medlin Miler svojom Kirkom, modernim romanom kojim se vješto uhvatila u koštac sa bogovima Olimpa. Spisateljica je stvorila jedan drugi svijet koji je drugačiji u odnosu na onaj iz klasičnih djela i po sadržaju i po pripovijedanju, živopisniji i ”razumljiviji”.
Kirka nije od onih junakinja sa kojima patite i proživljavate svaku tugu. Ona jeste centralna figura, ali više je poput niti koja povezuje sva ostala božanstva i smrtnike i vezuje ih u vješto tkanu priču, dio slagalice koji se savršeno uklopio u oba svijeta i povezao ih. Kirka nije ni zanosna ni vješta čarobnica, a opet je zavrijedila pažnju i Hermesa i Dedala i Odiseja i Medlin Miler i čitalaca širom svijeta. Upoznali smo božanstvo koje najmanje uživa u božanskom bitisanju.
Ako ste u osnovnoj i srednjoj školi zamišljali Trigona, Atenu, Medeju, Minotaura, Ahila, ova knjiga će im udahnuti novi život na originalan način: rađanje čudovišta iz hira, nepravedno kažnjavanje Prometeja, jer tako mora biti, nestrpljivost bogova i glad onih koji tragaju za slavom:
”Ispod slatkog, poznatog lica stvari krije se jedno drugo lice koje čeka pravi trenutak da raskoli svijet”.
”Možete naučiti otrovnicu da vam jede iz ruke, ali joj ne možete oduzeti poriv da ugrize”.
Poznate priče u novom ruhu, prilagođene modernom čitaocu, poetične i svirepe. Kad Kirka pretvara mornare u svinje možete da zamislite i gotovo osjetite kako im se koža razvlači i kosti pucaju, osjećate njihov strah, jeza i gađenje vas obuzimaju. Ali i tom činu je dat značaj – muškarci su pretvoreni u svinje zato što su to zaslužili, ne iz nekog pukog hira. Na momente spisateljica i najvećim čudovištima daruje trenutak uzvišenosti, kao npr. kada Trigon dozvoljava Kirki da mu odreže otrovni rep:
”Bila si spremna dotaknuti otrov. To je dovoljno. Star sam kao i svijet i određujem uslove kako me volja. Ti si jedina koja ih je ispunila.”
Kirka je kćerka Helija, boga sunca, nevoljena od svojih roditelja, sestara i braće, nedovoljna lijepa da zaluđuje muškarce, nedovoljno moćna da zauzme značajno mjesto u porodičnom stablu, nedovoljno dovitljiva da se za svoj položaj izbori. Od te Kirkine početne ravnodušnosti, priča teče i pričanju kraja nema (Andrić), a ona nas vodi kroz transformaciju osrednje u moćnu čarobnicu koja se suprotstavila i ocu i Zevsu i Atini i Skili, čudovištu koje je sama stvorila iz ljubomore. Svi muškarci koji su prošli kroz njen život na neki način su je oblikovali, ali je tek poslednji, Telemah, želio da joj ponudi sve:
”Bilo je tako jednostavno. Ako ti to želiš, ja ću to učiniti. Bude li te to usrećilo, poći ću s tobom. Postoji li trenutak u kojemu srce napukne? No napuknuto srce nije dovoljno, a ja sam već bila mudra te sam to znala”.
No bez obzira što je došla do spoznaje da je sama sebi dovoljna, ”većina rana zaraste sama, ako im date vremena”, na samom kraju čezne za sijedim vlasima i borama i kćerkama sa kojima će ostariti i želi se odreći besmrtnosti:
”Nekad sam mislila da su bogovi suprotnost smrti, no sada shvaćam da su mrtviji od bilo čega jer su nepromjenjivi i ne mogu ništa zadržati u rukama”… ”cijeloga života pomicala sam se naprijed i sada sam tu. Imam smrtnički glas želim steći i ostalo”.
Palata snova 