Hamnet

”Grane šume su toliko guste da ne možeš osjetiti kišu”.

Razmišljajući o fotografiji uz ovaj opis znala sam da mora imati zelenu boju. Osim što je Agnes, Hamnetova majka, jedno sa prirodom i bolje se osjeća u društvu biljki nego ljudi, predosjećanje o nesreći koja će doći prikazano je na neobičan i upečatljiv način: kroz miris lišajeva, truleži, nečeg kvarljivog i uznemirujućeg usred životnog prostora i niotkuda. I smrt dolazi na isti način, tako što se dječak zaigrao sa majmunom na aleksandrijskoj pijaci, prenoseći klicu smrti putujući preko Alepa, Konstantinopolja, Venecije sve do Engleske. Agnes je zapravo ta oko koje se priča gradi, čudakinja u očima susjeda od koje rado traže pomoć, ona koja vidi daleko.

Hamlet i Hamnet su dvije različite forme istog imena. Hamlet je ime jednog od najpoznatijih kraljevića u literaturi. Hamnet je ime prerano preminulog sina onoga koji je udahnuo život tom kraljeviću. ”On je uradio ono što bi svaki roditelj želio, da mijenja patnje svog djeteta za svoje, da zauzme njegovo mjesto, da ponudi sebe kako bi dječak mogao živjeti.” Ovo jeste knjiga o tome kako je napisan Hamlet, ali nije knjiga o Šekspiru. Njegovo ime niti jednom nije pomenuto u knjizi, on je muž, otac i pisac.

Hamnet je knjiga koja ima sve što je meni potrebno da bude zapamćena:

Naslanja se na događaje iz istorije (naravno uz mnogo slobode i nadgradnje budući da osim imena i godina ništa o ovom periodu u životu Šekspira nije ni poznato);

Karakteriše je snažan izraz i stil koji je mističan i melanholičan uz pregršt arhaičnih riječi (nisam čitala Hilary Mantel, iako planiram, i ne mogu da procijenim koliko stil Maggie O'Farrell, kao što mnogi kažu, podsjeća na njen. Iz istog razloga ne znam ni da li da joj poželim Women's Prize odličje ove godine);

Tjera na razmišljanje i istraživanje.

Sam kraj knjige je oluja, ne baš kao u Sto godina samoće, ali nudi zaista originalno tumačenje za sve ljubitelje Hamleta.

***

Every life has its kernel, its hub, its epicentre, from which everything flows out, to which everything returns. This moment is the absent mother’s: the boy, the empty house, the deserted yard, the unheard cry.

She grows up, too, with the memory of what it meant to be properly loved, for what you are, not what you ought to be.

The words exist, if you know how to listen.

Look back, she wills him, as she walks, look back at me.

What is given may be taken away, at any time. Cruelty and devastation wait for you around corners, inside coffers, behind doors: they can leap out at you at any moment, like a thief or brigand. The trick is never to let down your guard. Never think you are safe. Never take for granted that your children’s hearts beat, that they sup milk, that they draw breath, that they walk and speak and smile and argue and play. Never for a moment forget they may be gone, snatched from you, in the blink of an eye, borne away from you like thistledown.

They put them down, as if with some silent signal between them, at the same moment, then looked at each other, then picked them up again, Judith with her left hand, Hamnet with his right. It’s like a mirror, he had said. Or that they are one person split down the middle.

Yet this is him, grown into a near-man, as he would be now, had he lived, on the stage, walking with her son’s gait, talking in her son’s voice, speaking words written for him by her son’s father.