Galeb i Male žene

Čitati ”Male žene” danas je gotovo jednako poučno kao i prije više od 150 godina kada je knjiga napisana. Kažem poučno, jer je knjiga o željama, trčanjem za snovima i saplitanjima u toj potrazi, nepristajanjima na kompromis i iznad svega shvatanju da očekivanja društva nisu najvažnija i da ne treba da utiču na vaše živote. Male žene kritički sagledavaju patrijarhalno društvo tokom američkog građanskog rata, gdje je radnja smještena, ali ne na onaj, za to vrijeme uobičajen, sarkastičan način, već kao sagledavanje činjenica koje ne možete da ignorišete, ali možete da sebe učinite imunim na njih i njihovu destruktivnost. U ovom romanu su žene centralne, a ne muškarci.

Kada ovu knjigu čitate u zrelim godinama oslobođeni ste one djetinjaste tuge što je Džo odbila Larija, ali i dalje razmišljate o tome zašto je taj brak za Džo bio nemoguć i nepodnošljiv i zašto tako veliko i posebno prijateljstvo (jer stalno imate utisak da je to između njih nesvakidašnje) nije preraslo u onu neraskidivu nit posebniju čak i od prijateljstva. I isto tako se pitate da li je Džoin strah od samoće, koji spisateljica u jednom trenutku baca pred vas, makar dijelom razlog iznenadnog obrta i vezivanja za profesora. Ali to ne znači da:

“Ti si galeb, Džo, snažna i divlja, voliš oluju i vjetar, letiš daleko na pučinu, sretna u svojoj samoći.”

nije tačno, niti je to prepreka da se u ovom citatu pronalaze slobodoumne žene.

Ali, u krajnjem, izbori partnera sestara Marč i nisu najvažniji, već su u središtu romana njihova potreba da rade ono što najviše vole, njihova želja da budu korisne i da onim što najbolje rade doprinesu i pomognu svojim bližnjima, uz lepezu mana i slabosti. Meg je sujetna i ljubiteljka lagodnog života (ali taj lagodan život žrtvuje zbog ljubavi, pa je otuda njena žrtva veličanstvenija, a ljubav veća i iskrenija), Džo je svojeglava (što prihvatate sa ogromnim simpatijama i na kraju uopšte ne posmatrate kao manu), Ejmi je površna (što vremenom prestaje da bude mana posebno kad obrazlaže zašto baš ona mora da se uda bogato, kad nijedna druga sestra niti može niti hoće, pa vam je utoliko i draže kad spoji ljubav i bogatstvo), Bet je stidljiva i nesigurna (i takva ostaje, zbog sudbine koja je čekala, ali do kraja se bunite zbog toga). Ali te njihove mane su i upravo jedan od razloga što ovu knjigu volite i što su vam te potpuno realne zgode i nezgode pomažu da otkrijete njihov karakter i da neke životne situacije u kojima ste se našli sa osmjehom prepoznate. I baš Betino poređenje sestara sa pticama, Meg (grlica), Džo (galeb) i Ejmi (ševa), pokazuje nam koliko su slobodne i koliko spisateljica želi da ih tako vidimo.

Sve četiri sestre su odgojene da ne ljube dokolicu preko mjere, već da budu vrijedne kako bi više cijenile slobodno vrijeme. Sve četiri su naučene da je bolje pomoći drugom u nevolji nego imati pun stomak, kao i da je trčanje za snovima najpoželjniji scenario. Samodisciplina kao poželjna, ali kao instrument sa postizanje cilja, a ne kao kažnjavanje.

I meni je, poput brojnih žena koje slobodu pretpotstavljaju svemu ostalom, Džo u ovom romanu najbliskija. Džo je nekonvencionalna, neopterećena izgledom, širokogruda, drugačija i radi prave stvari bez obzira na cijenu (kao kada je prodala svoju kosu, kako spisateljica kaže jedinu svoju ljepotu, da bi poslala ranjenom ocu novac). ”Ne bojim se oluje, jer učim kako da upravljam svojim brodom.”

Male žene su knjiga o odgovornim, samostalnim i kreativnim ženama u društvu koje ih kao takvo ne njeguje a priori, duši koja ne kleca pred siromaštvom, knjiga o knjigama, pozorištu na tavanu. Otuda je ona i revolucionarna i sije sjeme feminizma i predstavlja jedan od koraka ka rodnoj ravnopravnosti koju još uvijek nismo dostigli.

Uz sve draži knjige i film iz 2019. godine sa Saoirse Ronan i Timothée Chalamet doprinosi utisku, kao i kampanja darivanja knjige širom svijeta uz divnu Emmu Watson.

Na kraju, ponekad su mi smetale brojne, na prvi pogled, bespotrebne stranice i događaji, radnja bez radnje, jer je karakter djevojaka bio jasan i bez tih djelova.

IMG_6496