Njegošu dugujemo najdublji pogled koji je Crna Gora bacila na samu sebe. Teško da je iko prije ili poslije njega snagom svog genija tako precizno proniknuo u naše vrline i mane: u hrabrost i sujetu, veličinu žrtve i sitničavost razdora, potrebu za slobodom i sklonost da sami sebi postanemo najveća prepreka.

„Ne bojim se od vražjega kota,
neka ga je ka na gori lista,
no se bojim od zla domaćega.“

U strahu vladike Danila od međusobnog krvoprolića prepoznajemo dubinu tog kritičkog pogleda. Njegoš je znao koliko snage ima u crnogorskom narodu i koliko je lako može potrošiti protiv sebe. Njegov filozofsko-pjesnički autoritet počiva i na toj neumoljivoj iskrenosti. Volio nas je dovoljno da nas ne uljepšava.

Dugujemo mu i da razumijemo teret pod kojim je stvarao. Pisao je kao gospodar zemlje čiji je opstanak bio svakodnevno pitanje. U “Gorskom vijencu” sukob sa poturicama dobija smisao borbe za opstanak i slobodu tadašnje crnogorske zajednice. Izvući ga iz tog istorijskog i književnog okvira i upotrijebiti danas kao optužnicu protiv pjesnika znači unaprijed odustati od razumijevanja istorije.

„Zlo se trpi od straha gorega.“

U ovoj misli je sažeta tjeskoba svijeta u kojem nijedna odluka ne dolazi bez opasnosti i žrtve. Današnje političke i vjerske obračune besmisleno je vraćati u taj svijet i od Njegoša tražiti da u njima zauzme stranu.

Njegošu dugujemo ponos što je iz jednog malog naroda izrasla takva veličina. Njegov genije stasao je u oskudici, među kršem i neprestanim iskušenjima zemlje na čijem je čelu stajao. Odatle je progovorio o čovjeku, slobodi, ljubavi i vječnosti. Dao nam je razlog da se ponosimo i mjeru pred kojom se moramo preispitivati: da li smo dostojni potomci i potomkinje svojih predaka i pretkinja?

Dugujemo mu putokaz za slobodu:

„Odavde je prva iskra sjekla,
u predjele noći uskočila
i svjetlosti oblik pokazala…“

Ta slika iz “Luče mikrokozma” nosi snagu koju prepoznajemo i u crnogorskom slobodarskom iskustvu: iskra koja se ne povlači pred tamom. U njoj možemo vidjeti obavezu da čuvamo slobodu zemlje, ali i sopstvenu slobodu misli i dostojanstva.

A dugujemo mu i nešto što se često izgubi iza epskog glasa: svijest da je iz tog junačkog pera potekla najfinija nježnost i najljepši ljubavni stihovi:

„svezala se dva pogleda magičeskom slatkom silom,
kao sunce s svojim likom kada leti nad pučinom.“

“Noć skuplja vijeka” želi da zaustavi trenutak ljubavi i da mu prostor u vječnosti. Možda nam upravo ti stihovi najprisnije otkrivaju pjesnikovu veličinu: istom snagom kojom je razumio istorijsku tragediju umio je osjetiti ljepotu jednog pogleda i susreta.

Dugujemo mu, konačno, mauzolej koji čuvamo sa sigurnošću u njegovu vrijednost. Meštrovićevo djelo na Lovćenu daje monumentalni oblik našem poštovanju prema Njegošu. Njegova snaga, ozbiljnost i trag u beskraju čine ga dostojnim mjestom pjesnikovog počinka.

Crnoj Gori potreban je baš takav mauzolej. Njegovu istoriju treba poznavati, njegovu umjetničku vrijednost razumjeti, a njegovo očuvanje smatrati završenim pitanjem. Naša je obaveza da ga održavamo i da prestanemo dozvoljavati da se Njegošev grob iznova pretvara u političko gradilište.

Nije ni čudo što Njegoša prisvajaju. Ali njegovu veličinu nije moguće odvojiti od Crne Gore: iz njenog je kamena izrastao, u njenoj borbi bitisao, iz njene sudbine stvarao. Tu je nosio i teret vlasti i samoću pjesnika. Zato Lovćen kao mjesto njegovog počinka ima duboku logiku jednog života. Želio je da ostane na visini sa koje se vidi njegova Crna Gora, gordo, u zemlji kojoj je pripadao i na čijem je čelu stajao. Vladika crnogorski.