Ja sam velika obožavateljka Dragana Mićanovića i vjerovatno je poštovanje preraslo u opčinjenost njegovim glumačkim umijećem nakon što sam ga gledala u Šekspirovom „Mletačkom trgovcu” u Jugoslovenskom dramskom pozorištu (JDP). Ali ne znam koju bih njegovu ulogu prije izdvojila: kao Konte Zanović, u „Hamletu”, „Don Žuanu”, „Buretu baruta” ili, pak, u „Lajanju na zvezde” i „Ubistvu s predumišljajem”. Njegov sjaj i glumačke bravure ne znaju za granice, a posjeduje stamenost, gotovo grotesknost generacija jugoslovenskih glumaca i glumica prije njega i, istovremeno, savremeni izraz i harizmu. Ipak, ne pišem ove redove iz pukog obožavanja njegovog lika i djela,  ustajem u odbranu principa, slobode i umjetnosti. Kao i uvijek.

Naime, Mićanović se prije nekoliko dana našao u centru skandala na 39. Filmskom festivalu u Herceg Novom, i to ne svojom krivicom. Pozvan da festival otvori, od Mićanovića je traženo da iz svog govora izostavi stavove o društvenoj odgovornosti i solidarnosti, nakon čega je odbio da u tome učestvuje i napustio festival.

Zašto je to sporno?

Zato što je kultura bunt, a ne sredstvo za podilaženje bilo kojoj vlasti.

Zato što kultura ne poznaje granice i spaja prostore tamo gdje ih administracija razdvaja.

Zato što je sloboda, a posebno sloboda govora, univerzalna kategorija koja se ne smije sputavati.

Zato što to što ste na vlasti vam ne daje pravo da uslovljavate umjetnice i umjetnike i određujete šta smiju da kažu s bine.

Zato što cenzura vrši pritisak na umjetničku slobodu i utiče i na autocenzuru.

Zato što je ukazivanje na nepravdu dužnost umjetnica i umjetnika, baš onako kako to Šekspir dijagnostikuje u svom čuvenom Sonetu 66, koji Mićanović inače spektakularno i potresno recituje na sceni:

„I umjetnost kojoj moćnik uzde stavlja,

I mračnjaštvo kako mudrošću upravlja,

I kako iskrenost brkaju s prostotom…”

Zato što festivali moraju ostati prostori slobode i dijaloga, a ne protokolarni događaji po mjeri političkih elita.

Zato što je solidarnost sa onima koji trpe nepravdu i nasilje osnovni ljudski i građanski stav, a ne politička provokacija.

Zato što pokušaj ućutkivanja vrhunskih umjetnika i umjetnica nanosi sramotu samom festivalu i ugledu države domaćina.

Zato što predizborna i dnevno-politička kalkulisanja ne smiju biti iznad osnovnih demokratskih vrijednosti.

Na burne reakcije javnosti, ministarka kulture i medija Tamara Vujović je odgovorila: „Ko želi da vodi političku borbu u Srbiji, neka je vodi u Srbiji…”, pokušavajući da odbranu građanskih sloboda predstavi kao „uvoz političkih borbi” iz susjedstva.

U, za našu vlast, spornom govoru, Mićanović kaže:

„Povezanost ovih prostora, po mom mišljenju, mnoga je dublja od administrativnih granica koje nas dele. Ono što se dešava sada nama, ovde, može se desiti sutra, tamo, vama. Pre godinu i po dana, zajedno sa kolegama i koleginicama nosio sam transparent na kome je pisalo: ‘Ja ću da ustanem, zgažen, zgromljen, tlačen, na čelične vojske sa drvenim mačem’. Tražili smo odgovornost za veliku tragediju koja nas je sve pogodila i digli glas protiv nasilja koje su naše mlade kolege i koleginice doživele ispred fakulteta.”

Dakle, unaprijed joj je odgovorio. Mićanović nije došao da vodi političke borbe, već da govori o ljudskosti, empatiji i opomeni da se nasilje i nepravda tiču svih nas.

I desilo nam se isto u sekundi kada je najprije pokušana cenzura njegovog govora i nakon nekoliko dana kada su predstavnici i predstavnice vlasti veličali ratnog zločinca.

Može vam se činiti da ova dva događaja nisu povezana i da je riječ samo o jednom dijelu vlasti, ali niko nije stao u zaštitu Mićanovića, niko nije pozvao na odgovornost one koji su sproveli cenzuru, niti se vlast jasno ogradila od veličanja ratnog zločinca. Izostanak reakcije u oba slučaja pokazuje istu poruku vlasti: slobodnomisleći umjetnici i umjetnice su nepoželjni i sporni, dok je relativizacija i veličanje ratnih zločina sasvim prihvatljivo.

Mogla bih da zaključim da je ovaj „slučaj” samo učinio uslugu Mićanoviću, iako najveći sjaj teško da može postati sjajniji. Ali, kao i uvijek kroz istoriju, pamtimo buntovnike i buntovnice, pravednike i pravednice, a ne represore, te političke kalkulante i kalkulantkinje.

Photo: JDP arhiva