Mogla bih napisati prikaz samo o procesu čitanja ove knjige: bilo je đavolski teško izboriti se s njom! Kao u bunilu. Pisac uopšte nije ni imao namjeru da olakša „čitalačkoj publici“ probijanje kroz ove kompleksne redove i teme koje obrađuje i više je bio u fazonu: pišem vam o zlu, o ratu, o besmislenosti ideologija, pišem vam o najgorim pošastima, šta tu može da bude lako? Često sam tokom čitanja morala da odložim knjigu da bih procesuirala pročitano. Ne znam ni da li mi je to uvijek i uspijevalo. Ali, u jedno sam bila sigurna: od ove knjige ne odustajem.

Bilo je ovo čitalačko iskustvo u fragmentima (i što se tiče čitanja, ali se to odnosi i na samu naraciju, uključujući pogled nerođenog djeteta, a pisac vas kroz priču vodi i tako što izdvaja tekst u boxu, kurzivom, drugačijim fontom): istorijskim, ideološkim, kulturološkim, religijskim, a takav će biti i moj utisak.

U Četvrtoj knjizi Mojsijevoj, Bog je naredio Mojsiju da napravi zmiju od mjedi kako bi kod ljudi olakšao proces iscjeljivanja – dovoljan je bio pogled na zmiju. Bog, dakle, ne poziva sledbenike da učvrste svoju vjeru u dobro, on ih poziva da gledaju u idola, što nas vodi suštinskom jezgru ideologija i toliko puta analiziranoj (i aktuelnoj) problematici glorifikovanja onoga što vodeća ideologija predstavlja – slijepo praćenje dominantnog sistema bez njegovog kritičkog sagledavanja. I to je centralna tema ove knjige kroz analizu najpogubnije ideologije, fašizma, ali i komunizma.

Ova knjiga je  i porodična saga i prati neobičnu sudbinu podunavske folksdojčerske porodice Kempf kroz putovanje od Transilvanije do Zagreba. Nepristajanje na ideološke okvire pisac nam prikazuje na primjeru Đuke Kempfa rođenog koji je u svemu „podbacio“ jer je bio loš Njemac, loš Hrvat, „ništa“ za komuniste. Đuka je samo želio da bude niko i tek se smrću pomirio sa sobom ostajući stranac gdje god da je pošao. 

Teško je, zapravo, i utvrditi okvire ove knjige: šta sve ona predstavlja i šta sve obuhvata. Ona je i politička, i istorijska, i filozofska. Pojedine scene iz logora, ali i pojedini zaključci su da se smrznete.

Nedavno sam imala interesantan razgovor na temu podvlačenja teksta u knjigama i više dragih ljudi mi je reklo da sa knjigom tako uspostavljaju posebnu vezu, ostavljajući joj dio sebe, baš kao što i ona njima poklanja sebe. Još nisam načisto sa tim, iako sam tekst u ovoj knjizi stidljivo podvlačila i sve ovo mi je prošlo kroz glavu kada Šnajder na samom kraju ostavlja podvučen pasus na koji je Đukin sin naišao u očevoj knjizi „Rat i mir“. „Mi smo naši izbori“, reče jednom neko mnogo vještiji sa perom od mene, ali naši izbori se vide i kroz te citate. (Šnajder koristi rodno senzitivan jezik i kad sam na jednom mjestu naišla na „sluškinje i sluge“ došlo mi je da poljubim to mjesto u knjizi.)

Za kraj jedan citat koji bi trebalo da bude otrježnjujuće-podsticajan: „I ljepote je uglavnom nestalo, svijet se stao pomaljati u oštrijim obličjima, kakav jest, potrebit topline i svega ostaloga, prije zao nego dobar, i napo već uništen, zdvojan i jadan“. Čekajući „veliku pobjedu u kojoj ćemo biti i pobjednici i pobijeđeni“, ovoj knjizi dajem 5+ i zaključujem: ako je krenete čitati sigurno ćete se kajati, ako je ne pročitate – još više.