Čovjeku mora ostati nešto da se sjeća štete koju su mu napravili, da iznova prolazi kroz bol koju su mu nanijeli, da svakodnevno osjeća na koži nepravdu koja mu je načinjena, ali, da bi zatvorio krug mora se sresti i pomiriti sa svojim mučiteljima.

„Otadžbina“ je roman o nekada najboljim prijateljima, komšijama, o dvije porodice i njihovom životu u periodu od dvadesetak godina. „Otadžbina“ je roman o tome kako je život devetero ljudi promijenila različita percepcija ljubavi prema otadžbini i jedan (ETA) teroristički napad. Kako dokazujemo ljubav prema otadžbini? Da li je to blagoslov biskupa za ubijanje? Da li su to mržnja i srdžba kao odgovor na nostalgiju i kajanje, kao posljedica primljenih udaraca i poniženja? Da li je to molba za oproštaj koja je teža i od povlačenja obarača?

U ovom romanu svako ima svoj zatvor, svako služi svoju kaznu, neko u samici, neko u grobu, neko u invalidskim kolicima, ali nisu svi jednako krivi, a neki nisu krivi uopšte. Neko od njih nije odustao od sreće, neko ne zna šta je sreća i usredsredio se samo na disanje i obavljanje posla, neko sebi brani pravo na sreću, ali svi se „silno trude životu dati smisao, uobličiti ga i uvesti u red, no na kraju se život poigra onako kako mu se prohtije.“

„Otadžbina“ je roman kratkih pasusa koji nisu hronološki posloženi i koji vas drže u jednom stalnom grču prošlost-sadašnjost a obje su jednako tenzične, jednako bolne, jednako ubitačne. Osim poigravanja sa slikama koje se smjenjuju kao radni i nemontirani materijal posve neočekivano, Aramburu se poigrava i sa pripovijedanjem u prvom i trećem licu. Dodatno, pisac vas efektno vodi kroz priču i simbolikom naslova poglavlja. Aramburu i „Otadžbina“ su savremena književnost at its finest. Od mene ogromna preporuka, jer ovo nije dobra knjiga kao što piše na fotografiji, ovo je baš roman epskih razmjera kako i stoji na njegovim koricama.