“Ja sam Semezdin, njen. To je moja ljubavna priča i sav moj život”. 

Ako bi “Mem’eda, crvenu bandanu i pahuljicu” trebalo da opišem u dvije rečenice to bi bile upravo ove dvije. Ovaj dnevnik-roman je ljubav. Prema supruzi, sinu, jeziku, svijetu koji više ne postoji. On je skup najjednostavnijih, a istovremeno najintimnijih slika iz piščevog života. Pisan je tako da je sve jednostavno: i bol, i bolest, i ljubav. Kao fotografija na kojoj nema previše detalja, a opet “vrišti” silinom emocija, jer i skriva isti taj vulkan emocija. “Majica u boji sarajevskog septembarskog neba”. Ova rečenica djeluje romantično i prozirno, zar ne? A uz sve to je i tužna, da tužnija ne može biti.

Knjiga ima tri dijela. Mem’ed je suočavanje sa sopstvenim infarktom. Crvena bandana je suočavanje sa sinom i pažljivo preispitivanje njihovog odnosa (“Sine, došao sam da te napokon oslobodim sebe! Evo, slobodan si, idi u svoju pustinju”). Pahuljica je suočavanje sa supruginom bolešću i njenim selektivnim pamćenjem. Mem’ed, crvena bandana i pahuljica su njih troje – Semezdin, Harun i Sonja u tuđini. 

Mem’ed, crvena bandana i pahuljica su me “kosnuli” na više nivoa, ali da pomenem dva “dodatna”. Prvi je ono prepoznavanje straha, izbezumljenosti i nade dok bdijete nad posteljom najvoljenijih. Drugi je žal za “paralelnim univerzumom” koji smo imali i izgubili: “jednom davno postojao je svijet u kojem smo različite jezike zvali našim.” Manje važno, knjiga me je vratila u Arizonu i njenu vrelinu koja podsjeća na “otapanje časovnika kod Dalija” i nedovršenost kao “stanje neprestane mladosti”.

Mehmedinoviću su “krpili srce”, a on para srca svojim čitaocima. Mehmedinović piše knjige koje nisu usamljene i nisu ostavljene same na kiši, valjda zato što on od toga i strahuje i što im se obraća kao da su žive, pa to prepoznaju i svi koji se ovog štiva dohvate. 

Ovom knjigom je Semezdin Mehmedinović stao rame uz rame sa Mešom Selimovićem i Mirkom Kovačem, pa nije ni slučajno što je baš za nju dobio nagrade sa njihovim imenima. Zbog ove knjige “zanebesalo mi se, majko, kao ono tebi kad si me rodila”.