Izašla sam na kratko kroz Vrata od utrobe i provirila kroz razbijeno staklo Schindlerovog lifta. Glava mi je ostala na ramenima, ali su mi se staklići zarili posvuda. Za svaki sprat prijedorskog Crvenog solitera. Za svaku zagradu sa objašnjenjem “marke Schindler”. Za mrtve što ih razmjenjuju k’o sličice. Za “varanje na mrtvima”. Za Tita od kartona. Kuratog Snješka. Za svastike što se keze sa zidova. Za Suphu i Milosavu koje srču zajedno kafu uz Sulejmana Veličanstvenog i vajberom grle svoje porodice po svijetu.
Sigurno znate kako je, navodno, Hemingvej napisao najkraću priču na svijetu: “Prodajem cipele. Dječije. Nikad nošene.” Shindlerov lift nije najkraća priča, ali je kratki roman od 90 u koji je stalo toliko tužnih sudbina za 900 strana teksta. U njegovom središtu je jedan grad, Prijedor, jedan soliter, i jedan lift koji je bio zabava, a postao giljotina. I rat, i sve i prije i poslije tog rata. I Toni, Darko, Amir, Želimir, Reuf, Ekrem, Dario, Denis, Čedo, Sanela, Stojanka, Snježana, Vojkan, Muhamed, Mladen, Šuhra, Mirveta i Šime… Uz sve to, ovaj roman je i ličan. Darko Cvijetić živi u tom soliteru u kojem se između drugog i trećeg sprata “suši” krv šestogodišnje djevojčice koja je samo htjela da dozove drugaricu kroz slomljeno staklo spoljnih vrata lifta kad je struja došla nakon više nedelja.
Zaplačem uz knjige, nekad. Od tuge, ganuća, sreće. Ali uz ovo sam ridala, buraz:
Daytonski mir tu noć potpisan. Mi nismo ništa znali.
Nije nam javljeno.
Ujutro oni izašli iz rovova, slave, dovikuju, pucaju u zrak. Mi se zgledamo
isprepadani.
Mirno i staloženo nanišanim.
Skinem najveselijeg.
E, taj.
Svaku mi noć dođe preko plota u vrt.
I pjeva li pjeva, bože blagi, ko da sam ga promašio.
Palata snova 