Čehov u Londonu

Kada je 2014. godine na sceni Old Vic teatra postavljena predstava Vještice iz Salema, ili u originalu The Crucible, po tekstu Arthura Millera, u kojoj je katarzičnom bravurom Richard Armitage opčinio londonsku publiku, kritiku i sve poštovaoce ove drame, opet sam osjetila žal što će za mene londonska scena ostati nepoznanica. Ipak, zahvaljujući torrentu (živjeli pirati!) ovu predstavu sam uspjela da odgledam (i da joj se vratim više puta) na ”malom ekranu” svog macbook-a

A onda sam se i našla u Londonu baš kad se na repertoaru Harold Pinter teatra daje Čehovljev Ujka Vanja kojim se i Richard, ulogom seoskog doktora, vratio pozorištu nakon šest godina od predstave The Crucible (a koja mu je donijela nominaciju za Laurence Olivier nagradu za ulogu Johna Proctora). Znate ono kad jedna slučajnost povuče za rukav drugu, pomislite zašto da ne provjerim i eto vas u drugom redu galerije, sa čašom bijelog vina, kako se osvrćete oko sebe širom otvorenih očiju. I sve to za 20 funti. Splet izuzetno sretnih okolnosti, jer se u Londonu predstava ne igra godinama kao kod nas, već intenzivno nekoliko mjeseci (u ovom slučaju od 14. januara do 2. maja 2020. godine) i onda bude skinuta sa repertoara.

A tek nekoliko nedelja ranije sam odgledala istu predstavu u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u režiji Egona Savina u kojoj su sjajne uloge ostvarili Marija Vicković, Branislav Lečić, Bogdan Diklić i Nenad Jezdić. Zbog toga je povlačenje brze paralele između ove dvije predstave neizbježno i, na koncu, poželjno. U beogradskoj adaptaciji nema ”ruskog” i duha XX vijeka, kostimi i scenografija su moderniji, dok su u londonskoj ambijent i atmosfera pogođeni do tančina, uključujući i sjetu i tugu koja je odslikana šarenim, a opet depresivnim jesenjim tonovima.

Prva predstava je oslobođena detalja i efekata, ostavljeni ste sjajnim glumcima koji vam svojim umijećem prenose Čehovljevu dramu beskrajnog žrtvovanja i isto toliko dugih prohtjeva, promašenih života i ljubavi. U drugoj, tonovi klavira, vokalne sposobnosti glumaca, duhovite opaske vas pokrenu i nasmiju da biste na kraju ključnu poruku još ”dramatičnije” doživjeli. Predstava u JDP-u je kraća (100 prema 150 minuta), što je dijelom i opravdano uzimajući u obzir da je Čehov majstor drame u kojoj se najvećim dijelom ne dešava ništa. Ipak, to ne znači da je ova druga dosadna, naprotiv. Ili je to možda samo moj utisak i potreba da ovo novo iskustvo traje što duže. Najzad, ono što me je najviše obradovalo je upravo činjenica da sam ove dvije predstave uopšte mogla da uporedim – ni jedna od njih nije značajno odskočila, odnosno nije ugrozila ovu drugu, što je pohvalno za pozorište na ovim našim prostorima. Osim sjajnog Richarda, čija vas glumačka harizma prikuje za svaki dio scene na kojem se nalazi bez obzira da li u tom trenuku učestvuje u radnji ili ne, u predstavi Harold Pinter teatra briljira i Toby Jones u ulozi ujka Vanje. Pohvale zapravo zaslužuju svi glumci, pa zbog toga i čudi što kompletan utisak nije bolji. Moguće da dramu očaja nije ni potrebno prikazati uzbudljivije.

***

Umjesto objašnjavanja radnje, za kraj ovog teksta ostavljam Sonju: ”Živećemo, ujka Vanja. Proživećemo dugi, dugi niz dana, dugih večeri. Strpljivo ćemo podnositi iskušenje koja nam pošalje sudbina; radićemo za druge, i sad i u starosti, bez odmora i spokoja, a kad nam dođe sudnji čas umrećemo pokorno, i tamo, na onom svetu, kazaćemo da smo patili, da smo plakali, da nam je život bio gorak, i bog će nas požaliti; i mi ćemo, ujko, mili moj, ugledati drugi život . . . radostan, divan, uzvišen, radovaćemo se, i naše sadašnje muke gledaćemo ganuti, s osmehom — i odmorićemo se. Ja verujem, ujko, verujem vatreno, strasno . . . (klekne pred njim i nasloni mu glavu na ruke; umornim glasom.) Odmorićemo se!

Odmorićemo se! Čućemo anđele, videćemo nebo osuto dijamantima, videćemo kako sveukupno zemaljsko zlo, sve naše patnje nestaju u milosrđu što prožima ceo svet . . . i biće nam život miran, nežan, sladak kao milovanje. Ja verujem, verujem… (briše mu maramicom suze.) Jadni, jadni ujka Vanja, ti plačeš . . . (Kroz suze.) Ti nisi znao za radosti u životu, ali pričekaj, ujka Vanja, strpi se, odmorićemo se . . . Odmorićemo se . . . (Grli ga.) Odmorićemo se!”