Ana Vučković je jedina spisateljica koja je ove godine nominovana za NIN-ovu nagradu za Yugoslava, što je i bila prva preporuka da stavim ovaj roman na februarsku listu čitanja. Iz samog naslova je objašnjen dio sadržaja – onaj koji se tiče Jugoslavije. Drugi dio čitate iz uvodnog objašnjenja. Smrt je kad neko dugo nije tu i ništa drugo. Ana ne igra na kartu patetike. Spisateljica Jugoslaviju posmatra i predstavlja primarno kroz sjećanja na oca. Zbog toga je i to vrijeme i bezbrižno i voljeno.
”Kada umre neko koga voliš nižu se različita stanja”. Ana se literarno ”obračunala” sa gubitkom oca onda kad je bol prešla u podnošljivu i nije je više paralisala. To je onaj trenutak kad bol postaje sastavni dio vašeg bića, nije više nezvani gost, već znate da je tu da ostane za stalno. Vremenom i bude i ne bude lakše, ali bol tinja i živi u najudaljenijoj prostoriji duše i samo čeka ”okidač”.
Svrstavam sebe u jugonostalgičare i patim za ocem. Neposredno proživljavam dvije okosnice ovog romana. Kad ostanete bez bližnjeg, bol vas kida naizmjenično i pokreću je i lijepa i tužna sjećanja. Život dijelite na prije i poslije. Tokom prvih 365 dana ne izgovarate ”pokojni” i ne dozvoljavate prošlo vrijeme u rečenici. Mrzite ljude jer su živi, prirodu koja se iznova budi i pitate se zašto i zašto. Mislite da ste jaki, jer regularno idete na posao, radite ozbiljne stvari: u stanju ste da odradite pola predavanja, odete u toalet da ridate i onda nastavite kao da se ništa nije desilo. Drugih i trećih 365 dana vam donosi duže intervale ”nerazmišljanja”, ali još uvijek plačete na ulici, u autobusu, u banci. Poslije tri godine mislite da ste se vratili ”u normalu”, ali vam je i dalje prva misao ”voljela bih da moj otac može ovo da vidi”.
I ja sam, baš kao i Ana, čekala oca da se vrati. Da se pojavi na vratima sa fasciklama i sjedne da kucamo teze i predstavke i smišljamo strategije odbrane. Da budemo nikad spremniji da se uhvatimo u koštac sa trulim sistemom, a da na kraju uvijek budemo ”pametniji sa suda nego na sudu”. Mi nismo otkazali očev broj. Nisam mogla da podnesem da neko nepoznati dobije tih šest cifara koje su nasumice iskočile da budu tatine za cijeli život. Nisam izbrisala taj broj iz imenika, iako ga više ne ”posjećujem” često kao nekad. ”Ne brisati broj telefona pokojnika nikada, u tome je štos. Negacija.” I dalje ne kažem da idem na groblje, već da idem kod oca. Na nadgrobnoj ploči nema tatine slike, ali nije zbog toga lakše prići i ispričati se sa mermerom. Kao što rekoh: i bude i ne bude lakše.
Yugoslav je roman slika i zvukova. Kažem zvukova, jer su slike toliko žive da čujete kišu, škripu ormana, crkvena zvona. Prva slika npr. je i nagon za povraćanjem. Džigerica, pržena i masna, džigerica koju zamišljate u majonezu, džigerica koju ste nekad i voljeli, ali ste baš prije par mjeseci prestali da jedete meso, pa vam je cijeli taj prizor mučan i odvratan. Ali borba sa gubitkom i očajanjem i jeste do iscrpljivanja duše i tijela. Otkad sam ostala bez oca svaka bujica suza je bila praćena nagonom za povraćanjem. Podizanje dijafragme i želuca kad vam baš dođe da ispljunete sopstvenu džigericu. Ana dijeli sve ovo i još i više, kroz vizuru istovremeno i djevojčice i žene. Ana vas tjera da plačete i da vam je muka i da osjećate ljubav – beskrajnu i neraskidivu.
Ne znam da li mi se roman dopao zato što sam živjela svaku sliku i svaki zvuk ili zbog toga što nam je Ana sa svakom tom slikom poklonila dio duše. Ili, pak, što joj je izraz sve samo ne dosadan. Bilo kako bilo, Yugoslav nije za najvišu ocjenu, ali ga ne smijete propustiti.
Palata snova 