Centralna figura Čovjeka bez osobina Roberta Muzila je Urlih, neprilagođen, začuđen nad svim i svačim, u stalnom procesu analiziranja i preispitivanja društva koje se „troši i osipa“ i gubi svoj vrijednosni okvir pred njegovim očima. Njegov glavni cilj je da ispita da li je moguć koncept nevezivanja, koncept posjedovanja više osobina od kojih ni jedna ne preovladava toliko da bi bila presudna za identitet, da li patriotizam može biti manje izražen i, u krajnjem, skrajnut. Muzil ide i korak dalje i uvodi pojam „nadcjeline“ koja prevazilazi granice, lične, vanjske, nacionalne, i povezana je sa čovjekovim unutrašnjim raskidom sa svim podjelama. Ja sam ovaj koncept povezala sa „nadnacionalnim“ koji je nastao unutar EU, jedine tvorevine koja je uspjela da garantuje izvjesna prava, donosi odluke i direktno ih sprovodi sa nivoa iznad državnog. Prvo odnosi na ličnost, a drugo na zajednicu, ali prefiks „nad“ ukazuje na težnju za uspostavljanjem novog nivoa jedinstva, građanstva iznad nacionalnog, identiteta iznad lokalnog, nepripadanja (ili, pak, višestrukog pripadanja).

Od ove glavne ideje vodilje proizilaze brojne druge, jedna od njih je apsurd vještačkih tvorevina, pa otuda i posprdni naziv Kakanija koji Muzil uvodi za Austro-Ugarsku. Skeniranje ovakvog okvira ide do najsitnijih detalja, a pisac najviše insistira na kritici društvenih elita, njihovoj bezidejnosti, ispraznim idealima, dokonosti i stalnom insistiranju na uzvišenosti koja nema svoje uporište. Zanimljiv je Jergovićev ugao gledanja na Kakaniju. Naime, u Rodu, Jergović ističe da Austro-Ugarska nije bila bez vrijednosti, već upravo suprotno, jer da je bila kapitalistička sigurno bi duže opstala.

Moram priznati da ovakva logika nije bez osnova, jer EU, uprkos krizi demokratije na svim nivoima, opstaje budući da je ekonomski interes u njenom središtu. Austro-Ugarska, iako monarhija karakteristična za vrijeme u kojem je nastala i opstajala, u svom nazivu ukazuje na višenacionalni karakter, za šta je, uostalom, potvrda i garantovanje (kulturne) autonomije nacionalnim manjinama, poput one Hrvaticama i Hrvatima.

Druga je „udri brigu na veselje“ logika kojom se u pokušaju prevazilaženja otuđenosti žiteljki i žitelja monarhije od nje same, organizuje, 1918. godine, proslava 70 godina vladavine cara Franja Josipa I, koja se „sasvim slučajno“ poklapa sa onom u Njemačkoj povodom 30 godina vladavine njemačkog cara Vilhelma II. Tzv. Paralelna akcija je odraz kompleksa „više vrijednosti“ te se njome pokušava obezbijediti veličanstveniji jubilej austrijskoj naciji. Iz same godine proslave, koju je Muzil izabrao da nam u startu pošalje poruku o njenoj sudbini i uzaludnosti, je jasno da je spektakl izostao i da oba carstva nestaju i propadaju što označava kraj jedne epohe. Ideja uzvišenog cilja označava ispraznost kojom slavite nešto, a ne znate ni šta slavite.

Treća nit je preispitivanje da li je višestruki identitet moguć i ja sam zagovornica koncepta koncentričnih krugova, koji je, opet, reinkarnisan, ali još uvijek bez svog punog potencijala, unutar Evropske unije. Naime, za mene je potpuno prirodno i logično da sam najprije Bokeljka, pa Crnogorka, pa Evropljanka i da je svaki od tih identiteta snažniji ili slabiji u odnosu na to gdje se nalazim – i fizički i što se tiče samog konteksta. Koncept „evropskog identiteta“ je na prvi pogled apsurdan jer nema mnogo prilika gdje ga je prirodno isticati, ali je uvođenjem građanstva EU, odnosno garantovanja prava na nadnacionalnom nivou, ali i samog, figurativno, „EU pasoša“, stvara se osjećaj pripadnosti i to ovdje na najpozitivniji način – u kontekstu privilegija i prava koja su vam garantovana. Često mi se dešava, a poslednji put prije nekoliko dana na aerodromu u Napulju, sledeća situacija: „- European? – Yes, but not the EU.“ I tako nazad u kategoriju onih koji nisu prioritetni da im se obezbijede osnovna ljudska prava. Osvrnula bih se kratko i na jugoslovenski identitet koji živi još uvijek kod pojedinih, čak i mlađih, generacija zahvaljujući pričama i sjećanju na zajednicu i državu kojoj smo rado i s ljubavlju pripadali. Ali na stranu sentimentalna povezanost, iako je oba puta realizovana na pogrešnim osnovama i uz fatalne posljedice, onaj ko nije razumio ideju integracije u Jugoslaviji, ne može sada zagovarati evropsku integraciju. Ne možete me ubijediti u suprotno.

Četvrti nivo priče je opiranje kategorizaciji i svrstavanju u kalupe ili norme (pravne, moralne), a opisano kroz slučaj ubice koji hladnokrvno usmrćuje prostitutku. Za društvo, medicinu, pravo i javnost on je lud ili zao i može biti ili liječen ili osuđen, a zapravo simbolizuje, s jedne strane, haos i nesavršenost sistema koje je nespremno da odgovori na izazov ako se on ne uklapa u obrazac i, s druge strane, život bez pretvaranja, bez prilagođavanja, život monstruozno slobodan koji se ne pristaje na zakone.

Peto je promišljanje načina vladanja i upravljanja, i meni posebno interesantna teza da sama inteligencija nije dovoljna ni za moral ni za politiku, te Bizmarkove lekcije da se politika ne vodi govorancijama i promućurnošću, već ćutljivim razmišljanjima i djelima.

Mogla bih ovako do sjutra, toliko je svega. Često mi se činilo da je knjiga razvodnjena i bespotrebno opširna, ali ovo i nije zamišljeno kao lako štivo. Sve što sam napisala je bez korišćenja bilješki, budući da sam svakako planirala da napišem klasičan prikaz kad pročitam i drugi dio. Vrijeme provedeno u razmišljanju i analizi se, očigledno, isplatilo.