Šah je igra strategije, strpljenja, promišljanja i umijeća. Kraljevska igra. 64 polja, 32 figure, 2 ljudi. Kad se na brodu od Njujorka do Buenos Airesa jedan preko puta drugog, sasvim nevoljno i posve slučajno, nađu svjetski prvak Jugosloven Čantović i austrijski doktor B koji dvadeset godina nije sjeo za šahovsku tablu, otkriće nam da je šah i igra inata, živaca, sjećanja i preživljavanja. Prvi velemajstor, neuk, sa svim propratnim elementima koji su produkt manjka znanja i obrazovanja, čiji je talenat za šah gotovo slučajno i usputno razvijen i došao do izražaja, drugi sposoban da ga nadigra zahvaljujući svom instinktu i sjećanju.

Doktor nam kroz svoju priču objašnjava koliko su načini šahovskog otvaranja, koje je protivno svojoj volji naučio, mačji kašalj za najsofisticiranije nacističke taktike mučenja i izolacije. U psihičkoj torturi svakodnevnog ispitivanja od strane Gestapoa, do sopstvenog preispitivanja šta je i koliko rekao i koga je svojim riječima osudio na smrt, doktor nam otkriva kako ne ubijaju (samo) nehumani uslovi, već monotonija: isti prozor, isti krevet, iste rešetke, ista soba, pa bila ona i hotelska. U toj agoniji sveopšteg besmisla, doktor nam, krajnje simbolično, otkriva gotovo epileptični napad susreta sa knjigom, papirom, slovima, riječima. A u toj knjizi, 150 najvećih partija, a nakon njihovog apsolviranja doktor prelazi na sledeći nivo igranja šaha: sa sobom samim. Sigurno na prvi pogled apsurdno, dok ne shvatite da je nadmudrivanje sebe taktika preživljavanja.

Novela o šahu ima tek 100 strana i Štefan Cvajg je napisao 1941. godine, godinu dana prije nego što će izvršiti samoubistvo, u izganstvu, prognan i bježeći od onoga što je u ovoj knjizi opisao. Otuda, samim tim saznanjem, sve o čemu piše još više vrišti. Novela je obavezno štivo, a za mene tek uvod u druženje sa velemajstorom Cvajgom, budući da mi je „Nestpljivo srce“ (prevod naslova očajan) odavno na listi.