Kada je prije četiri godine uzviknula da ona nije supruga ministra da bi bila gospođa ministarka kao iz Nušićevog djela već da je ministar i samim tim predmet mizoginog napada, tadašnja ministarka evropskih integracija a sadašnja spoljno-politička savjetnica premijera Srbije, Jadranka Joksimović, je bila djelimično u pravu. Jedino što u ovom slučaju nije bila predmet, već subjekt tog napada, jer se ovakvom izjavom svrstala u one koji omalovažavaju žene i smatraju da je pozicija koju obavljaju ozbiljnija ako je izrečena u muškom rodu.

Osim što mi je ova epizoda još uvijek živa u sjećanju, nisam joj pridavala previše značaja dok komedija iz tuđeg nije postala tragikomedija u sopstvenom dvorištu. Naime, juče mi je pažnju privukao tekst na portalu Vijesti u kojem se navodi „ministar Simonida Kordić“ i prvo što mi je palo na pamet je bilo da pogledam ko je autor ili autorka teksta. Na drugi pogled mi je bilo jasno da su Vijesti, iako boluju od mnogih bolesti, za ovu konkretnu odavno vakcinisane, pa sam odgovor potražila na instagram profilu Ministarstva turizma. Osim što sam došla do saznanja da neko postavlja objave nedjeljom u ponoć, zaključila sam i da gospođa Kordić, očigledno, insistira da joj se obraćamo u muškom rodu. Paradoks ovakve jezičke nelogičnosti može se najbolje vidjeti iz objave u kojoj piše da se „ministar turizma sastala sa ambasadorkom Velike Britanije“ pa se iz nje mogu izvući najmanje tri zaključka, odnosno moguća odgovora na nedoumice:

1. Gospođa Kordić se osjeća kao muškarac, što je potpuno u redu, ali da bismo do kraja bili korektni prema njoj/njemu onda mora to javno i da kaže jer onda titulu „ministar“ moraju pratiti i „gospodin“, „rekao“, itd.

2. Gospođa Kordić doprinosi daljoj neravnopravnosti žena u crnogorskom društvu u kojem ne samo da nisu ravnopravne u jezičkom i proceduralnom smislu, već nisu zastupljene u javnom i političkom životu ni po kvotama koje im po zakonu pripadaju, a da ne govorimo o poziciji koje imaju u društvu gdje još uvijek govorimo o selektivnim abortusima, odricanju od imovinske koristi, svijesti da je neko manje bitan zato što je ženskog pola. Birajući da bude oslovljavana kao „ministar“, gospođa Kordić šalje poruku da je pozicija ozbiljnija, vrijednija i uvaženija ako je izrečena u muškom rodu.

3. Ako je prethodna premisa tačna, gospođa Kordić ima namjeru da rangira ambasadorku Velike Britanije za stepenik niže od nje same, a doprinosi i jezičkim i pravopisnim zabunama.

Kada sam prije gotovo godinu dana rekla da Vlada u kojoj bi participirala koalicija „Za budućnost Crne Gore“ ili bivši DF ne može biti ni građanska ni evropska, nisam ni pretpostavila da bi to moglo ići do ovog nivoa. Posebno je simptomatično što se u odmakloj fazi uplitanja Srpske pravoslavne crkve (SPC), a čiji je Nova srpska demokratija, kojoj gospođa Kordić pripada, velika pobornica, u sve segmente i pore političkog života, i njen partijarh, gospodin Porfirije, bavio „problematikom“ rodno senzitivnog jezika. Naime, patrijarh SPC smatra da je rodno senzitivan jezik opasan po društvo, te „da svaka nasilna i nepromišljena izmena može imati velike posledice po pitanje samosvesti jednog naroda kao što je srpski“. Opasno je, dakle, reći ženi da je žena i to može imati dalekosežne posljedice na njenu svijest i „pokoravanje“. Za patrijarha postoje jadnice, ali ne postoje doktorke. Da ponovimo, Vaše je pravo da izaberete kako ćete biti oslovljavani, ali raditi to sa pozicije moći gdje imate dvostruku odgovornost za izrečeno i uticaj koji ostvarujete je zaista problematično. Kao potpredsjednica Vlade i ministarka evropskih poslova sam insistirala da se u svakom aktu u jednoj rečenici po tri puta ponovi „članice i članovi“, toliko da se moj najbliži saradnik šalio da će se ubuduće potpisivati uz dodatak „a“. Borba za ravnopravnost žena je svakodnevna i ako ne ostvarujemo uspjehe na mikro nivou, kako možemo da očekujemo da će se žena naći na poziciji predsjednice države ili Vlade. Podsjećanja radi, i Sjedinjene Američke Države (SAD) bi tek na jesen mogle dobiti prvu predsjednicu, a ne možemo se sporiti u vezi sa tim koliko su u emancipatorskom smislu odmakli u odnosu na nas.

Uostalom, da ne bismo ovaj tekst svodili na feminističko-simbolička naklapanja, možemo preporučiti gospođi Kordić i svim njenim istomišljenicama i istomišljenicima da poslušaju gospodina Ivana Klajna, nekadašnjeg čuvenog lingvistu i člana Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU) koji je u intervjuu za NIN rekao: „već smo se nekako navikli na ‘sociološkinju’, ‘biološkinju’, ‘pedagoškinju’ i druge izvedenice s tim sufiksom, usvojene negde početkom ovog veka. Njihov cilj je dvojak: s jedne strane zadovoljava se zahtev za rodnom ravnopravnošću, a s druge izbegava neslaganje subjekta s predikatom u rečenicama kao ‘Školski psiholog je mom sinu rekla…’.”

“Budimo ljudi” kako je govorio jedini patrijarh SPC koji je možda i mogao dati dobar odgovor na Strašnom sudu, a ja bih dodala “Budimo žene”, jer ako imenice izrečene u muškom rodu važe i u ženskom, kako još uvijek stoji u obrascu svih naših pravnih propisa, budimo žene, neka se muškarci prilagođavaju.