Međunarodni Dan žena nije praznik cvijeća, nego politički datum. Godine 1908. više od 15.000 žena marširalo je ulicama Njujorka sa zahtjevima za kraće radno vrijeme, bolje plate i pravo glasa. Dvije godine kasnije, na konferenciji socijalistkinja u Kopenhagenu, njemačka aktivistkinja Clara Zetkin predložila je da žene širom svijeta imaju svoj dan borbe za političku i ekonomsku ravnopravnost, a Ujedinjene nacije su 1975. godine zvanično počele da obilježavaju 8. mart kao Međunarodni dan žena.

Ruže i revolucija

Simbolika cvijeća (najčešće karanfila i ruža, ali i mimoze u Italiji i drugog cvijeća) je višestruka – divljenje, poštovanje, ljubav, ali i snaga i istrajnost. Crvena ruža je, kao i karanfil, istorijski povezana sa socijalnim i revolucionarnim pokretima. U toj simbolici, cvijeće nije znak sentimentalnosti – već solidarnosti i otpora. Ruže darivajte i prihvatajte kao znak da borba nije završena – ne kao ritual.

Za prava koja danas uživate neko je morao da ustane (ili ne ustane)

Godine 1955. u američkom gradu Montgomery jedna žena je odlučila da ne ustane. Rosa Parks odbila je da ustupi svoje mjesto u autobusu bijelom putniku, iako je zakon to zahtijevao. Zbog tog čina bila je uhapšena. Njeno „ne“ pokrenulo je bojkot autobusa koji je trajao 381 dan i postao jedan od ključnih trenutaka pokreta za građanska prava u SAD. Jedno neustajanje je učinilo više nego svi politički govori.

Frida Kahlo je kroz umjetnost razbijala norme o tijelu i identitetu.

Emmeline Pankhurst je predvodila sufražetkinje u borbi za pravo glasa.

Simone de Beauvoir je promijenila način na koji svijet razumije položaj žene.

Malala Yousafzai je sa petnaest godina preživjela napad talibana jer je tražila pravo djevojčica na obrazovanje.

Mahsa Amini je postala simbol pokreta „Žena, život, sloboda“ nakon što je umrla poslije hapšenja zbog navodnog kršenja pravila o hidžabu.

One, i mnoge druge, su nam omogućile da danas glasamo, sjedimo za stolom sa muškarcima, imamo zagarantovana imovinska prava.

Koliko je žena zaista stiglo do vrha?

U svijetu je do danas nešto više od stotinu žena obavljalo funkciju predsjednice države ili premijerke. U poređenju sa hiljadama muškaraca koji su obavljali te funkcije kroz istoriju modernih država, taj broj govori sam za sebe.

U Crnoj Gori brojke su još skromnije.

U više od tri decenije višepartijskog sistema, Crna Gora nikada nije imala ženu na čelu Vlade niti predsjednicu države. U istoriji parlamentarizma imali smo dvije predsjednice Skupštine, ali najviše izvršne funkcije i dalje ostaju prostor u kojem žene nisu dobile priliku. Iako su većina u populaciji i obrazovnoj strukturi, žene nisu većina tamo gdje se donose odluke.

Ravnopravnost na papiru i stalna borba u stvarnosti

Ravnopravnost žena danas je formalno garantovana zakonima. Ali stvarnost često izgleda drugačije. Prema podacima policije i organizacija koje se bave zaštitom žrtava, u Crnoj Gori svake godine bude prijavljeno više od 2.000 slučajeva nasilja u porodici, a u najvećem broju slučajeva žrtve su žene. Još poraznije su statistike femicida. U posljednjih desetak godina u Crnoj Gori je više od 20 žena ubijeno u porodičnom ili partnerskom nasilju, a u mnogim tim slučajevima nasilje je bilo prijavljivano i ranije.

Svaka takva tragedija podsjeća da rodna ravnopravnost nije samo pitanje karijere, politike ili statistike, već pitanje elementarne bezbjednosti i života. Borba za ravnopravnost vodi se u porodici, na ulici i na radnom mjestu.

Zašto je muškarcima teško da kažu da su feministi?

Zanimljiva je društvena činjenica po kojoj će mnogi muškarci reći da podržavaju ravnopravnost žena, ali će se rijetko javno nazvati feministima. Riječ je, izgleda, postala opterećena stereotipima. A feminizam u svojoj suštini nije ništa drugo nego jednostavna ideja: da žene i muškarci imaju jednaka prava, mogućnosti i dostojanstvo.

Ni više. Ni manje.

Sve smo mi feministkinje čak i kad toga nismo svjesne

Mnoge žene nisu postale feministkinje čitajući teoriju. Postale su to onog trenutka kada su ih prvi put pokušali „postaviti na svoje mjesto“. U porodici. Na ulici. U školi. Na poslu. U politici. Kada su shvatile da moraju da rade više da bi bile priznate jednako. Kada su shvatile da se njihova kompetencija preispituje češće. Kada su shvatile da se od njih očekuje da budu tiše, strpljivije i zahvalnije.

Zato prije nego što se odreknete svojih prava, imovine ili pozicije, prije nego što odlučite da zaćutite, pomislite na sve one žene koje nemaju način ni da se njihov glas čuje.

I za muškarce poruka: „nečija sestra, kćerka ili majka“ nije nikakav argument, ali ako već ne možete bolje – počnite od toga. Jer ravnopravnost nije žensko pitanje, to je pitanje pristojnog društva.

I zato, dok god to društvo nije u potpunosti izgrađeno, poruka 8. marta ostaje ista: neka bude borba neprestana.