Civilni sektor je (p)ostao ono što institucije nisu: refleks savjesti i produžena ruka građanki i građana. I to je, zapravo, njegova najveća snaga — ali i najveće prokletstvo. Jer, što država više slabi, to civilno društvo mora više da radi. A što više radi — to ga više napadaju.

Tri razloga zašto je civilni sektor u Crnoj Gori i dalje jak

Vidljivost i misija

Nevladine organizacije u Crnoj Gori i dalje znaju zašto postoje. Nisu fusnota politike, već posljednja linija odbrane javnog interesa. Njihove reakcije i dalje pomjeraju granice – makar simbolično. Kada smo tražili da se ratnom zločincu oduzme nagrada „Risto Ratković“, sjutradan je reagovala i Bošnjačka stranka. Kada smo rekli da Amfilohije ne može dobiti državni orden, i DPS se sjetio da ima moralnu dilemu.

„Neko mora – mi ćemo.“

Stalno zasjedanje savjesti

Nema radnog vremena za reagovanje kada država pokušava da normalizuje nenormalno. Dok institucije ćute, civilni sektor reaguje – i kad se dijele ordenja onima koji to ne zaslužuju, i kad se podižu spomenici revizionizmu. To je posao bez pauze, bez plate po satu, bez priznanja – ali s vjerom da još uvijek ima smisla.

Solidarnost

Napadi, etikete, botovi – ništa novo. Ali odgovor je uvijek isti: još veća povezanost. Ne možete napadati koliko se civilni sektor može umrežavati. Vlast ne razumije da svaka kampanja protiv civilnog društva rađa novu mrežu solidarnosti. Svaki pokušaj gušenja stvara otpornost. To je hemija preživljavanja: kad te udare – postaneš još jači.

Tri razloga zbog kojih civilni sektor tapka u mjestu

Previše frontova, premalo prioriteta

Svaki dan nova kriza, nova afera, novi pokušaj da se skrene pažnja sa ključnih stvari. Dok civilni sektor gasi dnevne požare, ključne odluke prolaze bez nadzora. To nije slučajnost – to je taktika iscrpljivanja kritičkih glasova. Vrijeme je da shvatimo: nije svaka bura oluja.

Još misle da smo opozicija

Promijenile su se vlasti, ali ne i odnos prema civilnom društvu. I dalje nas gledaju kao protivnike, ne kao partnere. Institucije su slabe, pa nevladine organizacije moraju da budu i kontrolor, i alarm, i javni tužilac u isto vrijeme. To troši energiju, ali bi ćutanje bilo saučesništvo. Ne biramo tu ulogu — država nas na nju gura.

Sistemsko gušenje prostora

Javne rasprave se skraćuju, zakoni prolaze bez konsultacija, a Zakon o pristupu informacijama čeka izmjene već godinama. Aktivistkinje i aktivisti, novinarke i novinari su i dalje mete. To nije partnerstvo – to je pokušaj kontrole kroz iscrpljivanje.

***

Ko čuva čuvare

Institucije koje bi morale da štite javni interes u praksi su često pasivne, selektivne ili politički zarobljene. Civilno društvo bi trebalo da bude partner institucijama, ali u ovom trenutku nema ni prostor ni mehanizme da bude prav kontrolor, a nije ni tretiran kao partner. Civilni sektor tako ostaje između — ni partner, ni posmatrač, ni neprijatelj, ali uvijek na udaru.

„Dužnost mislećih ljudi je da nikada ne budu na strani dželata“, rekao je Kami.

U Crnoj Gori, ta dužnost još uvijek ima svoju adresu.

Evropa na brzinu

Politička kampanja „EU 2028“ pretvorila je integracije u rok (za koji se i mi i zalažemo i borimo), a ne u reformu. Javni dijalog je skraćen, konsultacije svedene na formu, a transparentnost zamijenjena PR-om. Evropa tako postaje politička parola, ne vrijednosni kompas.

Smanjen prostor, povećan rizik

Napadi na aktiviste i novinare postali su rutina. Diskreditacije, etikete „strani plaćenici“, botovske kampanje, tabloidni linč – sve to ima jasan cilj: da se uguši povjerenje javnosti u civilni sektor.

Kad građanke i građani počnu da vjeruju da je svaka kritika „politički motivisana“, vlast može da radi šta hoće.

To nije samo problem NVO, to je problem demokratije.

Jer, bez glasova koji propituju, vlast se pretvara u ogledalo same sebe — uvijek zadovoljno i uvijek u pravu.

Desnica jača, centar ćuti

Dok se civilni sektor iscrpljuje u borbi za minimum pristojnosti, desnica tiho trijumfuje. Građanke i građani su umorni od komplikovanih objašnjenja – žele jednostavne krivce. Desnica im ih nudi: kriv je Brisel, krive su NVO, krivi su „strani agenti“.

I kada vlast normalizuje taj narativ, kritički glas postaje politički luksuz.

Desnica ne pobjeđuje zato što ima više argumenata – pobjeđuje zato što ostatak sistema ima sve manje.

Zaključak: tvrd orah i slaba država

Civilno društvo u Crnoj Gori tvrdo je kao orah – ali ne zato što voli sukob, nego zato što je preživjelo sve pokušaje da ga slome.

Nije idealno, ali je neophodno.

Sve dok institucije budu slabije od partija, NVO će morati da budu glas razuma, kontrole i otpora.

Ne zato što žele moć, nego zato što nema nikog drugog da čuva čuvare.

Evropa neće doći kroz rokove, već kroz odgovornost.

A odgovornost počinje pitanjem koje vlast najviše mrzi:

ko čuva čuvare?