Nedavno sam ponovo vidjela svoju omiljenu skulpturu ili omiljeno u umjetnosti uopšte (uz Magritove Ljubavnike): Silovanje Proserpine Đana Lorenca Berninija. Skulptura je maltene prvo na šta naiđete i zauzima centralno mjesto u velelepnoj rimskoj galeriji Borhese. Emocije su pomiješane. Prvo je divljenje, generalno i u pojedinostima. Ne mislim samo na Berninijevo umijeće, ali je zaista malo ovakvih skulptura koje toliko precizno prenose emociju. Sve je napeto, tenzija je u vazduhu. I ne samo to, i dodir je „opipljiv“, tijelo koje kao da je živo, a najbolje se vidi u stisku Plutonove ruke na Proserpininom bedru. Cijela skulptura je krik i strast. Drugo je preispitivanje. Prosto je nevjerovatno da nešto negativno može biti ovoliko divno zasljepljujuće. Treće je prisjećanje. Kad ljubav puca u srce Plutona na nagovor Venere on otima Prosperinu, kćer Jupitera i  Cerere, i ona postaje vladarka podzemlja. Iako misli da ovo nije otmica iz objesti, već iz ljubavi, a sažalivši se na suze svoje žene i kćerke, Jupiter određuje da Proserpina polovinu vremena živi kod mame, a polovinu kod muža. Četvrto je razočaranje. Apolon i Dafne sa korica ove magnum opus Ovidijeve knjige, iako sigurno jednako velelepni i jednako reprezentativan primjer Berninijevog majstorstva, a nekome možda i draži, ostaše mi u blijedoj sjenci boginje Proserpine (da se razumijemo, razočarenje je u konktestu bookstagrama – kako sad da knjigu uslikam uz „pogrešnu“ skulputuru). Peto je donošenje odluka. Jednom sam se prevarila sa Kirkom i nikad više neću čitati novo kazivanje mitova.

Ovaj poduži uvod je bio moj sretno-nespretno sročen utisak o „Metarmofozama“. Od divljenja do zaključka. Čitati „Metamorfoze“ danas u odnosu na gimnazijsko „bože, uzmi me“ iskustvo je tako divno osvježujuće i toliko sveprožimajuće da je zaista poput zarona u podvodni svijet korala, algi, morskih ježeva i najrazličitijih oblika života. Budući da sam imala tri prevoda u opticaju (od kojih svaki sa izvjesnim nedostacima, od kojih srpski najnoviiji i najkraći i gotovo u formi priča, a ne epa (nailazila sam na pravopisne greške, doduše, ali nisu baš strašne), hrvatski sa najboljim i najdetaljnijim propratnim objašnjenjijma, a engleski najkomplikovaniji u svakom smislu i od kojeg sam odmah odustala), ja sam zaista u jednom trenutku odlučila samo da se prepustim da me morska struja nosi, a dala sam sebi i slobodu da čitam omiljene mitove. Ali zato već sada znam da ću se vratiti još koji put da crtam i mudrujem, analiziram i pustim mašti na volju. Ova knjiga to zaslužuje.

Ima nešto primamljvo u spajanju priče i mjesta na kojima su se ovi preobražaji dešavali (a mislim da sam većinu ovih mjesta obišla nedavno, mada je nedavno rastegljiv pojam, a i Italija (plus minus Atina) teško da bi se mogla uklopiti u turizam, budući da je svakome druga domovina i ja sam naumila da zavirim u svaki njen kutak), a bogovi zmijskih kosa uz mirtu i nektar živjeli neke svoje (besmrtne) živote prije nego što će Sicilija postati poznata po „Kumu“ i „White Lotosu“. Da ne pričam o tome koliko je naići, makar i na blic, na mit o nastanku Evrope (koji sam jednom davno integralno prenijela u svom magistarskom radu) ili Kadmu kojeg Budvani svojataju (komšijski momenat).

I da zaključim uz najmiliji prikaz „Metarmfoza“ sa GR, koji je zapravo najmanje prikaz o samoj knjizi koliko o stanju u koje te ova knjiga „baci“: Grand. Epic. Eternal.