Posebna je čar čitati “Budenbrokove” nakon “Čarobnog brijega” i “Doktora Faustusa”, i to ne samo zbog poređenja književnih poduhvata i žanrova, već zbog osjećaja da se vraćamo na početak puta jednog genija. Thomas Mann je “Budenbrokove” napisao sa svega dvadeset pet godina, a upravo mu je taj roman donio Nobelovu nagradu. Čitati ga s tim saznanjem, osjećaj je gotovo pozorišni: kao da se zavjesa polako podiže, svjetlo se probija kroz prašinu na daskama, a pred nama stoji mladi pisac, tek na početku, a već sposoban da izgradi monumentalno djelo. Znamo šta će sve tek napisati, ali svjesni smo da je već ovim ranim romanom dosegao vrh koji mnogi ne dostignu za cijeli život.
Iako roman broji gotovo osam stotina stranica, nisam imala osjećaj da je dug. Mann ga piše tako da se jad, tuga i melanholija svakog lika piju polako, kao propisani lijek ili otrov — kašičicu po kašičicu obavezno jednom na dan. Njegova rečenica teče pitko i jasno, a ipak je duboka i slojevita.
Mann ne pravi ni junake ni antijunake. Prikazuje četiri generacije Budenbrokovih sa svim njihovim vrlinama, slabostima i strahovima. Ulazi u njihovu psihu, pokazuje tijela koja stare i duhove koji posustaju. Ili mi se barem čini da nema miljenike, iako sam se često zatekla kako razmišljam zašto je Tomas baš Tomas — i zašto mu je pisac dao svoje ime. Tomas jeste centralna figura, i meni najdraži lik, možda baš zato što je od njega krenulo nizbrdo, iako mu je najviše bilo stalo do ugleda porodice. Njegov izbor da postane senator, nova kuća koju je smatrao simbolom uspjeha, i na kraju oporuka kojom traži likvidaciju firme — sve to je spoj sujete i trijeznog sagledavanja stvarnosti. Njegova stroga načela i meko srce su me dirnuli.
Druga na listi mi je Toni, žena koja čak i u poznim godinama, očuvanim dječjim plačem, pronalazi način da olakša sebi bol. Treći je najmlađi Johan, rastrzan između ljubavi prema umjetnosti i tereta porodičnog nasljeđa. On, koji kao dječak podvlači dvije crte u porodičnom stablu misleći: “Više se ništa neće napisati”, daje nam slutnju kraja mnogo prije posljednje stranice.
“Budenbrokovi” su poput starog zlata: možda znate da negdje postoji i blistaviji komad nakita, ali taj patinirani sjaj piščevog umijeća i težina prošlih vremena su neprocjenjivi.
Palata snova 