Trebalo mi je neobično dugo, a posebno uzimajući u obzir sve komentare i prikaze koje sam o njoj pročitala, da ovu knjigu uzmem da čitam nakon što sam je kupila, ali i da je pročitam nakon što smo počele da se družimo. To, naravno, ne govori ništa o kvalitetu napisanog, a nije i da se rijetko dešava u životu jedne prosječne čitateljke, ali kod ove knjige sam baš imala utisak da se nosamo čitavu vječnost. Kupila sam je kad je izdata, onda mi je u jednom trenutku došlo u ruke izdanje na engleskom, koje mi se više sviđa od našeg pa sam zbog toga razmišljala da čitam njega, ali mi, avaj, nestalna (i nestabilna) čitalačka pažnja to nije dozvolila.

I da ne dužim više, po ovoj knjizi bi i dalje padala prašina u Podgorici da nisam na privremenom boravku u EU, da za koncert Nika Kejva u Zagrebu nisu ostale samo VIP ulaznice, da avionska karta do Kopenhagena nije bila 73 eura. Jednom kad se to sve desilo, Kopenhaška trilogija i ja se spakovasmo prvog oktobarskog jutra na put, a čitajući je u tom cijelom procesu pakovanja, raspakivanja i navikavanja na novo u više navrata sam pomislila kako je ona crnilo zamotano u neobično miran stil pripovjedanja. Više vas je napisalo kako vam je ova knjiga teško pala. Meni ona nije bila teška u smislu intenzivnog osjećanja tjeskobe ili mučnine, mene su potresli gotovo usputni zaključci o nebičnim riječima koje su puzale po duši, o mirisu strijepnje, o sjenkama koje imaju ulogu usputne savjesti, o tome da su za revoluciju potrebni ljudi koji su spremni da stave nešto na kocku, o ljudima koji su uvijek na neki način posebni, ali koji u svakom čovjeku vide nešto što im može biti od koristi. Posebno o tome kako je teško držati se sebe kad okruženje promijeni lik.

Tri zaključka su najjača i mogu se lako vezati za tri dijela koja čine ovu knjigu i tri perioda života spisateljice:

– Sada mi se čini da me majka ipak voli, ali to više ne može da me usreći.

– Čini mi se da se večito rastajem s muškarcima, gledajući im leđa i slušajući kako im se lica gube u tami.

– Ali nije me ostavio, nikada me nije ostavio. Borio se protiv svog strašnog rivala s nepokolebljivim i strastvenim gnevom koji me je ispunjavao strahom.

Jedan usputni komentar me neobično uznemirio, jer sam u „ne mogu da podnesem tvoje lice“, prepoznala meni upućeno „ iritira me tvoj razmak između zuba“. Ali o tome ću napisati poseban tekst jednom.

Na kraju, razmišljala sam dosta o komentaru kako Nik Kejv i Kopnhaška trilogija savršena kombinacija, te kako ih je providenca neraskidivo povezala. Neke knjige dočekaju svoj dugo čekani trenutak i naprave revoluciju. Kopenhaška trilogija se prilično žrtvovala za ovu svoju.